| Ovaj tekst je ujedno i uvodni tekst knjige “Novi svjetionici hrvatskog Jadrana” |
| Knjiga koju držite u ruci u svom idealnom, nadamo se ne i utopijskom, budućem životnom scenariju trebala bi postati "priručnik za popravak te izgradnju" hrvatskog dijela Jadranske obale. Ona sadrži analize, operativne metode te niz uputa za izgradnju sedam specifičnih lokacija na Jadranu. Ona je uređena i dizajnirana tako da služi kao priručnik gdje ćete lako pronaći sve aspekte te subjekte u procesu oblikovanja razvojnih strategija za lokacije Labin, Omišalj, Goli Otok, Zadar, Dugi Rat, Stari Grad i Dubrovnik. Slijedeći metaforu o "Novim svjetionicima" te iskazujući stanoviti nivo ambicije te vjere u budućnost projekta, predstavljamo operativni karakter razvojnih strategija te njihovu upotrebljivost i za ostale dijelove obale. Srećom, većinu Jadranske obale (85 %) čini nedirnuta priroda izuzetne ljepote, pa je ne treba "popravljati". Zato vas ovaj "priručnik" upućuje u to kako ćete popraviti Jadran na onim dijelovima koji su devastirani prijašnjom izgradnjom te izgraditi na onim dijelovima koji još nisu izgrađeni. Razvoj hrvatskog Jadrana je ne samo neizbježan već i neophodan proces. Izgraditi "Mediteran kakav bi mogao biti" umjesto "Mediterana kakav je nekad bio" osnovna je ideja projekta "Novi svjetionici hrvatskog Jadrana". |
 |
| Održivi razvoj, izbjegavanje neizbježne katastrofe |
| Pogled na izgrađenost mediteranske obale pokazuje razloga za zabrinutost. Od Gibraltara do Bospora, usmjerimo li pogled samo na europsku stranu, posljedice masovnog turizma osobito na španjolskoj i talijanskoj obali ukazuju na potencijalnu katastrofu i za hrvatsku obalu. Talijanski i španjolski slučaj ocrtavaju primjere neodrživog razvoja ili razvoja koji bitno onemogućava promjenu stanja budućim generacijama. |
| Pogled na izgrađenost mediteranske obale pokazuje razloga za zabrinutost. Od Gibraltara do Bospora, usmjerimo li pogled samo na europsku stranu, posljedice masovnog turizma osobito na španjolskoj i talijanskoj obali ukazuju na potencijalnu katastrofu i za hrvatsku obalu. Talijanski i španjolski slučaj ocrtavaju primjere neodrživog razvoja ili razvoja koji bitno onemogućava promjenu stanja budućim generacijama. |
| Projekt "Novi svjetionici hrvatskog Jadrana" pokazuje kako se obala može razvijati na održivi način. "Sustainability concept" ili koncept održivog razvoj je gotovo jedini mogući model razvoja teritorija pod pritiskom globalnog tržišta. Masovni turizam je jedan od bitnih aspekata globalnog tržišta te će u budućnosti temeljno uticati na razvoj obale. |
| Centralno pitanje na koje ovaj projekt odgovara je: kakav razvoj? Održivost razvoja nekog teritorija možemo definirati kao odnos tri diskursa: ekonomskog, socijalnog i ekološkog. Samo ako razvojni projekti unapređuju, a ne unazađuju odnose između ova tri segmenta društvene stvarnosti projekt će biti održiv. To na primjer znači da će određeni projekt koji nastoji bitno pokrenuti ekonomski razvoj, neće ugroziti okoliš ili zaustaviti očekivanu socijalnu transformaciju. Ili da će drugi projekt koji bitno nastoji očuvati okoliš, neće pogoršati ekonomsku situaciju niti zaustaviti socijalne transformacije. Te konačno, projekti koji će nastojati poduprijeti socijalne transformacije ne bi trebali zaustaviti ekonomski razvoj niti ugroziti okoliš. Na ovakav način shvaćena "održivost" postaje gotovo operativan koncept gdje se uspostavlja ravnoteža između ekonomskog, socijalnog i ekološkog aspekta razvoja. |
 |
| S druge strane koncept održivog razvoja nije neka magična, ideološki i strukturalno čvrsto definirana metoda koju samo treba slijepo slijediti i očekivanja će kad tad biti dosegnuta. Održivi razvoj je prije svega višeslojan proces koji u hrvatskom slučaju predstavlja tranzicijsku transformaciju društva prema novim demokratskim standardima. Ova transformacija nije i ne može biti podržana ili razvijena ako se ne osniva na kvalitetno drugačijim projektima i procesima. Nažalost, ili na sreću, nikada nije moguće jedan sistem preslikati na drugi društveni kontekst. Copy-paste metoda obično ne funkcionira ili ne proizvodi održive rezultate. Zato je kvaliteta strategija razvoja te njihova specifična kontekstualnost zalog svake nove uspješne budućnosti. |
| Druga tranzicija: budućnost u Europskoj Uniji Londonski "Economist" je u broju posebno posvećenom zemljama koje su 2005 pristupile Europskoj uniji donio vrlo zanimljivu tablicu. Naime dijagram je pokazivao koliko tim zemljama treba vremena da bi dostigle nivo razvijenih zemalja osnivača unije. Od Slovenije do Litve trebat će između 30 do 50 godina po sadašnjim ekonomsko-političkim pokazateljima da se hipotetski izjednače standardi. Pristupom u Uniju te su zemlje završile "prvu tranziciju" tj. prelazak iz jednopartijskog političkog sistema i regulirane društvene privrede u sistem parlamentarne demokracije te slobodnog tržišta. Nakon usaglašavanja sa standardima unije i priključenja tek ih sada čeka teška zadaća da ustvari dostignu te standarde. Ovdje naravno ne mislimo samo na brutto društveni proizvod već prije svega na demokratizaciju te socijalnu transformaciju. |
| Socijalna transformacija kao paralelni i preklapajući proces političkoj i ekonomskoj transformaciji iznimno je bitna za dostizanje standarda razvijenih društava zapadne Europe. Upravo je Matra program Nizozemskog ministarstva vanjskih poslova jedan od mehanizama zemalja razvijenog zapada da potakne te transformacije te da smanji razlike u novoj ujedinjenoj Europi. Hrvatski socijalni landscape još je uvijek u fazi "prve tranzicije". U mnogim aspektima društvene stvarnosti Hrvatska bitno zaostaje za europskim standardima koji bi je približili u skoroj budućnosti Europskoj uniji. |
| Gospodarenje prostorom te istinsko demokratsko, transparentno odlučivanje o sigurno najvrednijem resursu Hrvatske od osnovnog je značenja za ukupni razvoj zemlje. "Novi svjetionici hrvatskog Jadrana" anticipiraju urbano planiranje i arhitekturu kao fundamentalnu disciplinu za ukupni razvoj te socijalnu transformaciju Hrvatske uz dostizanje standarda Europske unije. Kritično pitanje za uključivanje u Europsku Uniju nije kad će Hrvatska biti formalno primljena već koliko i kako će se razviti do tog datuma. Nakon stoljeća nestabilnosti, promjena režima, ratova te konstantnog života na margini između sistema ili u opoziciji prema sistemu, hrvatski europski projekt predstavlja gotovo nevjerojatnu šansu za jedan stabilniji razvoj u dužem vremenskom periodu. |
| Urbano planiranje i civilno društvo |
| Strategija urbanog razvoj hrvatskog obalnog prostora trebala bi se prvenstveno fokusirati na razvoj gradova i naselja te kontrolirati širenje izgrađenog teritorija. Povećanje urbanih gustoća naselja te kompletiranje sadržajima od vitalnog je značaja kako za stanovnike tako i za turiste. Izgradnje nove infrastrukture te preklapanje sa novim gradskim sadržajima uz poštivanje postojećih urbanih kvaliteta treba stvoriti nove kvalitete u obalnim gradovima i naseljima. Pitanje na koje projekt "Novi svjetionici hrvatskog Jadrana" odgovara je: kako oblikovati te strategije te potaknuti procese razvoja ? |
| Razvoj u novim uvjetima trebaju pratiti i nove metode planiranja. Sam proces planiranja treba povezati "top down" sa "buton up" pristupom. Drugim riječima planove od fundamentalnog značaja za pojedine lokacije treba izrađivati uz najširu moguću participaciju svih faktora razvoja (stakeholders). Arhitekti i urbani planeri imaju u tom procesu stratešku ulogu koordinatora te koreografa novih urbanih procesa. Oni najizravnije surađuju sa lokalnom zajednicom, nevladinim udrugama te potencijalnim korisnicima prostora. Ovaj projekt anticipira arhitekte kao "menadžere promjena", inicijatore procesa razvoja. Projekt koristi nove metode istraživanja teritorija, metodu javne diskusije te prezentacije prijedloga plana, metodu ispitivanja potencijalnih zainteresiranih korisnika, metodu ispitivanja javnog mišljenja te u izravnoj komunikaciji sa lokalnom zajednicom potiče proces donošenja usuglašenih planova za razvoj pojedine lokacije. Na ovaj način utjecaj civilnog društva u najširem smislu može biti fundamentalno važan za donošenje razvojnih planova kroz demokratske te transparentne procese. Nove metode planiranje koje predstavlja projekt "Novi svjetionici hrvatskog Jadrana" anticipiraju tranzicijske promjene institucija sistema vlasti, razvoj civilnog društva te razumijevanje i prihvaćanje koncepta održivog razvoja. Ovi procesi institucionalnih promjena te podizanja svijesti sudionika u procesu razvoja su dugotrajni te specifični za tranzicijske sredine. Međutim, implementacija procesa koje projekt potiče kao i iskustvo koje se može generirati tokom rada na projektu mogu bitno smanjiti vrijeme "prilagodbe" novim standardima. |
 |
| Vedran Mimica, prodekan Berlage Instituta |
